Moja žudnja, moja jarka želja jeste dа prepoznate оgromnu hrabrost koju pokazujete kada svakog trenutka, svakog dana, sa svakim udahom, potvrdjujete svoju odluku da prigrlite sopstvene izazove i učite iz njih. Unutar ove spoznaje pronaći ćete svoju dušu.
Robert Švarc
Kako i na koji način se nosimo sa teškoćama u svom životu? Da li se trudimo da ih ,,pobedimo”, razrešimo, uklonimo iz svog života? Da li maštamo neki drugi život u kome bi nam sve išlo lagano gde ne bi bilo tegoba, zastoja, promašaja? I šta bi sa takvim životom radili, kako bismo ga živeli ?
Kontinuirano nezadovoljstvo, nemir, strah, zabrinutost, samosažaljenje, ogorčenost, kritičnost, ljutnja … samo su znaci našeg neprihvatanja da postoji nešto u šta treba da pogledamo. Opiremo se onome što je drugačije, novo, nepoznato, neizvesno, bolno … onome što nas može izvrnuti naglavce, porušiti naše temelje, skrenuti naše puteve. Da li je stvarno smisao života u neprihvatanju, negledanju i nedodirivanju sveta oko nas, a naraočito onog u nama? Da li je stvarno uspešan i srećan život, život bez problema, sumnji, zastoja?
Utisak je da se skrivamo i bežimo, dok nas juri radoznao petogodišnjak okruglog sunčevog lica, željan zabave, uzbuđenja, istraživanja … A mi umorni i skrhani životom, obavezama, odgovornostima, mnogobrojnim ulogama i zahtevima, nemamo više energije za igru, neposrednost, razigranost …već upravo ono što je silina i raznobojnost života vidimo kao problem, teškoću, težinu koja nas pritiska i ne da nam da dišemo. Raznobojnost života ne podrazumeva uvek lakoću i radost, već naprotiv. Razne niti čine to životno tkanje, niti tuge, boli, razočarenja, ali i niti nade, vere, ljubavi. Ali kada pogledate to tkanje na kraju, možete videti samo veličanstvenost i lepotu.
Da li su naši problemi naše kamenje, naši izgovori da ne živimo život koji nam je u svoj svojoj raskošnosti dat? Ili su pak to naši izazovi, naše šanse za nove početke, transformaciju i otkrovenje? Gde bismo bili mi bez naših izazova i tog punog i snažnog zadovoljstva kad zakoračimo na naredni stepenik svog razvojnog puta? Da li bismo bez tih izazova mogli da vidimo sebe cele, onako iskreno i duboko?
Sve što nam se dešava ima svoj dublji smisao, predstavlja tek jedan deo slagalice koju ne možemo često videti odmah, jer mi smo mali i uronjeni u našu svakodnevnicu. Tek kada podignemo pogled možemo videti i ono više i dalje, i šire … videti da sve te boli, tegobe, patnje su nam pod noge bacile neka iskustva koja drugačije ne bi mogli da iskusimo, doživimo, otkrijemo …ne kunimo svoje probleme, oni su naši tihi učitelji ako se usudimo da poverujemo.
Sad znam da je svaki bol deo izrastanja novih korenova kojima upijamo nove sokove života… (Merima Isaković)